Vareški Vremeplov

Krajem mjeseca avgusta otvorena je Štamparija, kao uslužna djelatnost u Varešu, a poslovala je u sastavu Radničkog univerziteta "Branko Jelić" Vareš.

U Sarajevu je 03.10.1976. godine umro Ivica Matić, pjesnik kamere. Još za svog kratkog života, ponio je epitete jednog od najtalentovanijih sineasta bih kinematografije. Nedopustivo kratki život, proživio je u neprekidnoj želji da pruži oduška svom prebogatom talentu, uvijek s mislima na rodno selo Ivančevo.

Malo znamo o Ivici Matiću "poeti kamere", kako su ga njegovi najbliži prijatelji i kolege iz filmskog svijeta zvali. Kao kompletan autor - snimatelj, reditelj i montažer, ostvario je više desetina amaterskih filmova, uglavnom, u žanru tzv. eksperimentalnog filma. Na TV je radio autorske priloge za dokumentarni program. Nažalost, u 28-oj godini života, smrt je prekinula njegov stvaralački polet. Ostaje vječiti pomen na Ivicu Matića i njegov urođeni i nenadmašni talenat.

Početkom juna mjeseca 1970. godine Vareš i stari grad Bobovac posjetio je nobelovac Ivo Andrić, u pratnji Todoljuba Čolakovića - Roćka. Istakavši da je Bobovac jedan od najvažnijih kulturno-historijskih spomenika stare Bosne, književnik Andrić se posebno interesovao za cjelokupnu kulturno-historijsku baštinu Vareša i okoline. Ulazeći u prostor Bobovca u pratnji tadašnjeg predsjednika SO Vareš Marka Grabovca i potpredsjednika Osmana Zubače, oduševljen prekrasnim krajolikom, Ivo Andrić je uzviknuo: "Pa se maših Bosne brdovite..."

U osnovnim školama na području općine Vareš 1970. godine bilo je 4490 učenika, a 5 godina kasnije nešto manje - 4095.

U januaru mjesecu 1970. godine osnovan je Klub liječenih alkoholičara u Varešu, popularni "Al" klub. Kao jedna od najmasovnijih institucija, ova organizacija je u startu okupila 131 člana. U sastavu kluba djelovala je komisija za primarnu i tercijalnu prevenciju i grupa terapeuta. Klub se razvio i djelovao u gotovo svakom vareškom seoskom centru, a u Borovici je bilo odjeljenje od 39 članova. "Al" klub je mnoge članove potpuno izliječio, a u apstinenciji je najčešće učestvovala cijela porodica. Treba istaći da je u startu "Al" klubom predsjedavao Josip Tokmačić, koji je ovu organizaciju doveo na nivo međunarodnog ugleda.

Nakon gostovanja u Parizu, u Varešu su 21. septembra 1966. godine u Radničkom domu nastupili Stevo Teodosijevski s kompletnim ansamblom, na čelu s izuzetnom vokalnom interpretatorkom Esmom Redžepovom. Bio je to uistinu jedan nezaboravan kulturni događaj.

Krajem maja mjeseca 1965. godine Vareš i okolinu zahvatilo je veliko nevrijeme. Kiša je bez prestanka padala šest dana, pa je usljed bujica, pričinjena šteta od oko 1.150.000.000 dinara. Posebno su stradala područja Vareš Majdana, Pajtov Hana, Dabravina, Potoka, Duboštice i Borovice.

Opća biblioteka Vareš osnovana je 4.1.1958. godine odlukom tadašnjeg načelnika općine Ivice Džoje i Narodne skupštine i u to vrijeme se zvala Narodna biblioteka.

U Varešu je rođen Goran Ipe Ivandić, poznati rock bubnjar i član čuvene rock grupe "Bijelo dugme". Kao dječak preselio je u Sarajevo. Pohađao je časove violine dok je bio učenik osnovne škole. Nakon toga se odlučio za bubnjeve. U Sarajevu je uskoro postao poznat po svojim bubnjarskim sposobnostima. Prvi bend u kojemu je svirao kao bubnjar zvao se "Rock". Godine 1973. za njega je čuo Goran Bregović i pozvao ga da svira u tada čuvenoj grupi "Bijelo dugme". Naredne godine proveo je u toj grupi i stekao ogromnu slavu. Odlaskom Bregovića na odsluženje vojnog roka, 1978.godine, Goran Ipe Ivandić zajedno sa lazom Ristovskim napušta sastav "Bijelo dugme" i pokreće vlastiti projekat pod nazivom "Stižemo". Te iste godine, Ipe je neočekivano uhvaćen u posjedovanju određene količine hašiša, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Poslije dvije godina biva pomilovan i vraća se na mjesto bubnjara u "Bijelo dugme" te ostaje njegovim članom sve do raspada 1989.godine. Nejasno je gdje je živio nakon početka rata. Mnogi tvrde da je to bio Beograd, dok Željko Bebek tvrdi da je to bio Beč.

Život je okončao padom s šestog sprata beogradskog hotela "Metropol". Nikad nije u potpunosti razjašnjeno da li je to bio nesretni slučaj, samoubojstvo ili pak ubojstvo. 

Ivica Matić rođen je u selu Ivančevo, općina Vareš 13.maja 1948.godine. Prve godine života i školovanja proveo je u Varešu, a nakon završene osmoljetke, upisuje se u srednju medicinsku školu u Sarajevu, ali je brzo napušta i prelazi u gimnaziju. Nakon toga, odlučuje se za srednju geodetsku, Na TV Sarajevo počinje raditi 1968.godine, najprije kao snimatelj, a zatim kao redatelj. Istovremeno radi kao amater u okviru "Kino-kluba" Sarajevo, a povremeno i za akademski "Foto" i "Kino" klub, te filmski klub "Riječ mladih". Diplomirao je u Zagrebu 1976. na Odsjeku za kameru. Njegov jedini i najznačajniji film je "Žena s krajolikom" (1976). Matić je u navedenom filmu pokazao izvanredan i prefinjen osjećaj za fotografiju i atmosferu, postajući tako s prvim i jedinim filmom obećavajuće ime bih kinematografije

Ostala djela:

• 1966. - "Poljubite psa", kratki igrani film
• 1967. - "Poljubi me da ti rodim psa", kratki igrani film
• 1967. - "Svete grudi", kratki igrani film
• 1968. - "Pokoj duši svakog dana", kratki dokumentarni film
• 1968. - "Šta ste prije izgubili : nevinost ili dječiji doplata", kr.ig,f
• 1969. - "Intervju s ljubavnicom", kratki igrani film
• 1970. - "Vjenčanje", kratki igrani film
• 1970. - "Ivice Matića film", kratki igrani film
• 1970. - "Proces", kratki dok. film
• 1971. - "Nevina dama u zelenoj travi", kratki igr. film
• 1971. - "Mali oglasi" (In memoriam), kratki dok. film
• 1971. - "Veselo društvo na obali", kratki dok. film
• 1971. - "Portret s cigaretom", kratki dok. film
• 1976. - "Teška voda", kratki  dok. film
• 1976. - "Žena s krajolikom"

Radnici u Tribiji obustavili su rad na izgradnji željezničke pruge, jer preko mjesec dana nisu dobili zaradu.

1938. godine izgrađena je džamija na Budoželju. Iste godine u Ostrlji je izgrađen mesdžid.

Sa prvim danima proljeća 1937. godine, počela je izgradnja Radničkog doma. Prema formi Ugovora - "Dom će biti zajedničko vlasništvo "Jedinstva" i Sindikalne podružnice metalskih i rudarskih radnika u Varešu". Kamen temeljac položen je 23.7.1937. godine. Projekat je izradio Rajnhard Holman, viši građevinski tehničar, a supotpisnik projekta bio je ing. Zlatko - Pop Alamur, arhitekt iz Sarajeva. Izvođač radova bio je Mijo Andrić - Janjušić, predsjednik "Jedinstva" Žuljić Vinko, predsjednik sindikalne podružnice Bogeljić Vlado, a predsjednik Odbora za izgradnju doma Andrić Filip.

Crkva u Vijaci građena je od 1926. do 1929. godine.

Među sonivačima se pominju: Mato MIjatović, Franko Slovenac, Mato Turbić, Jozo i Luka Tokmačić, Mujo Parić, Vilim i Tomo Knih,...

Otvorena sajdžinica poznate vareške obitelji i radila sve to 1993. godine.

Oko 1000 radnika u aprilu 1909. godine stupilo je u štrajk, zahtijevajući poboljšanje uslova rada.

Vareš Majdan (većim dijelom) dobiva električnu rasvjetu.

U oktobru mjesecu Okružni sud donosi presudu o kažnjavanju 13 vareških radnika zatvorom od 1 do 3 mjeseca, zbog učešća u Generalnom štrajku u Varešu. Te 1906. godine u Željezari Vareš bilo je zaposleno 960 radnika.

U Vareš stiglo 120 drvosječa i ugljara iz Zvijezde postavljajući zahtjeve za povećanje plata (K. Isović, Generalni štrajk, knjiga 1.). Isti autor navodi da u šumskom području Zvijezda kod Vareša ima zaposlenih 168 domaćih i 21 strani radnik.

U Varešu, u mjesnoj zajednici Striježevo, u zaseoku Brda, rođen pisac Novak Simić. Školovao se u Sarajevu i Zagrebu gde je završio ekonomski fakultet i gdje je živio sve do svoje smrti. Bio je urednik izdavačkog preduzeća „Zora“ i glavni i odgovorni urednik časopisa „Republika“. Bio je i dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

-

-

U Varešu je 1894. godine održana prva proslava 1. maja u Bosni i Hercegovini.

1893. godine sagrađena je pravoslavna crkva u Varešu.

Gradnja uskotračne pruge Podlugovi - Vareš počela je 1893, a prvi vlak je stigao u Vareš 7.11.1895. godine.

Rudnik željezne rude kao državno preduzeće formiran je u Varešu 1886. godine, da bi sa izgradnjom visoke peći i livnice (1891.) nastala radna organizacija Rudnik i Željezara Vareš.

Luca Pendić, iz Duboštice, rođena 1876., koja je svoj dugovječni život provela na Rudeljku, nedaleko od škole u Duboštici, rodila je petnaestero djece - osam sinova i sedam kćeri. I to nije sve, baba Luca je imala 47 unučadi i 205 praunučadi. Umrla je u januaru 1968. godine u 92. godini života.

1875. rođen u Varešu Mijo Žuljić, autor značajnih etnografskih i historiografsko-publicističkih tekstova iz povijesti vareškog kraja (umro u Sarajevu 1956.)

Iz više izvora se pominje da je prva banka u Bosni, pa i šire - na Balkanu, formirana u Varešu 1870. godine. O tome fra Lujo Zloušić, ugledni fratar iz Vareša, piše: "godine 1870. ustanovi se Kasa Društvena, koja je davala novac na posudbu sa 1,5% mjesečne kamate (18% godišnje), što je veoma visoka kamatna stopa. Vareška banka je radila do 1897. godine, odnosno, do pojave modernih banaka. Za vrijeme dok je radila, dato je 60 zajmova u iznosima od nekoliko stotina do dvije hiljade groša..."

U Varešu je, uz Župni ured još od 1836. godine postojala katolička osnovna škola. U njoj su fratri poučavali djecu vjeri, čitanju, pisanju i računanju. S obizirom da je prva ovakva škola formirana u Tolisi 1823., škola u Varešu bila je druga u Bosni.

U Varešu je 12.2.1836. rođen Marijan Gavran. Od dvadesete do sedamdesete godine života radio je u majdanu.

"Kad sam u srpnju 1933. godine s njim razgovarao, pričao mi je da mu se često pričini i danas kako radi na grnu. Veliki je štovatelj Omer-paše Latasa, jer je ovaj donio u Bosnu ravnopravnost. Rado citira pjesmu 'Slavodobitnica Omer-paše', što su je spjevali Jukić i Martić. On kaže da je u Varešu nestalo rada onim časom kad su svi radnici počeli ulaziti na jedna vrata, tj. kada je otvorena Željezara."

Pred sarajevskim kadijom parničili su se efendija i derviš Salihbeg sa Pavom, Jozom i Matom iz Vijake zbog alata u oborenoj kovačnici u Vijaci. Sud je presudio alat spomenutim kršćanima. U presudi, koja je ovom zgodom izdana, vrijedno je spomenuti, da se kovačnica zove samokov. Turski dokumenti nazivaju i vareške kovačnice istim imenom - Ma'deni samokov.

Nije se nikada postigao jedinstven naziv za osnovnu školu. U raznim mjestima škole su se nazivale različito. Najstariji naziv "Skula" pominje se u prvoj školi u Varešu. To je, ustvari, bio analfabetski tečaj, a za njegov rad navodi se godina 1809. Kasnije se susreću nazivi: normalka, općinska škola, elementarna škola, narodna učionica, narodno učilište, pučka učionica...

Prvi put se spominju Tirići i Zukići - dvije mahale u Varešu.

Džamija u Karićima najstarija je drvena džamija u BiH, sagrađena 1716. godine od Sefer paše.

Stara vareška crkva, kako se danas zove, jedina je kamena katolička crkva u Bosni građena prije XIX stoljeća, koja se kao samostalna zgrada očuvala do našeg vremena. Rađena je od tesanog kamena 1716. godine na temeljima ranije crkve koja je nastala početkom 16. stoljeća, a izgorjela je oko 1700. godine.

Sultan Ahmed III svojim fermanom dozvolio je da se u Kreševu, Fojnici i Varešu načini crkva. Tako je sagrađen sadašnji postojeći objekat stare crkve u Varešu, koji je 1819. godine temeljito obnovljen.

Jedan od požara koji je gotovo do temelja uništio Vareš.

Lastrić, fra Filip, rođen je u Oćeviji, selu vijačke župe, a vareške općine 1700. godine. Smatra se ocem historiografije u BiH. Filozofske i teološke studije završio je u Ugarskoj i Dalmaciji. U franjevački red stupio je 1719. godine. U provinciji je obavljao odgovorne dužnosti i bio redodržavnikom (1741-1745). Njegovo glavno djelo "Epitome vetu statum Bosnensis provinciae", nastalo je u borbi za prava i prvenstvo bosanske s kapistranskom redodržavom.

Među velike požare, koji su satirali Vareš, spada i onaj koji izbi 22. listopada 1697. g.

Toga dana požar je uništio svu čaršiju, džemat turski, u Stojkovićima sve kuće, majdan pokraj crkve, ali je ostala pošteđena mala crkva.

Prema legendi koju je zapisao Zdravo Stanišić, kraljica Jelena Gruba, čija je prijestolnica bila u Zvjezdangradu, izgradila je naselje Grubanovići za svoje kmetove. Godine 1690. kuga je uništila ovaj kraj, a 1740. započelo je naseljavanje Brgula iz istočne Hercegovine i crnogorskog primorja.

Kao kovačko i rudarsko naselje Vijaka se prvi put spominje 14.5.1686. godine. Vijaka je tada bila dio općine Kamensko u kotaru Kladanj. Tadašnji Vijačani doseljenici su iz Dalmacije. Život Vijačana počiva uglavnom na tradiciji po narodnoj "Pleti kotac ko i otac". Stoga su oni najprije rudari i kovači, zatim drvosječe, a domaćice su vrijedne tkalje ćilima i sukana i maštovitih vezova. Čistoća je odlika ovoga kraja. Gostoprimstvo na visini i bez pogovora. Ljubomorni su na svoje običaje i junaštva. Uvijek su imali u svojoj sredini ljude koji su odskakali umom i snagom od ostalih. Njihov predstavnik u sukobima sa susjedima iz Magulice bio je Poljko. Do danas je ostala izreka "Pade Poljko, pade i Vijaka". Vijaka gaji lirske pjesme i kola. Jedino u Vijaci vidjet ćete izvorne melodije i igre, a posebno se ističe "Žuta žaba".

U Varešu se nalaze najstarije matice rođenih u Bosni i Hercegovini iz 1643. godine.

Vareš se po dolasku Turaka u Bosnu razvio u veliko rudarsko naselje i već 1640. godine u Varešu i okolici ima 40 majdana - kovačnica na vodeni pogon. Turskoj vojsci trebalo je mnogo željeza, zbog čega je Vareš bio oslobođen davanja "danka u krvi". To je omogućilo prenošenje zanata "sa oca na sina", veliki ekonomski prosperitet i relativno visoki kulturni stupanj. Prve osnovne škole u Bosni započele su u Varešu. U Varešu je osnovana i prva banka na Balkanu koja je nosila naziv "Kasa društvena", kovačko-rudarski esnaf i niz kulturnih društava.

Brgule prvi put u domaćoj historiografiji susrećemo 1631. godine, kad provincijalom Bosne Srebrene postaje fra Martin Brguljanin.

U Olovu je 31.8.1631. godine preminuo fra Matija Divković, prvi bosanski književnik. Za istoriju jezika na ovim područjima Divkokovićevi spisi su od velikog značaja. Npr. Divković je uveo ć za fonetsko j, odnosno ću za nj i će za lj.

Prve tiskane knjige u Bosni su Nauk Krstjanski (1611.) i Besjede (1616.), djela fra Matije Divkovića, pisana lijepim i čistim narodnim jezikom, sa dušebrižničkim pristupom bosanskom vjerniku.

1575. rodio se u Brgulama fra Jeronim Lučić (Bogoslavić, Bagol), biskup od 1625. (umro 1643.)

1569. rodio se u borovičkom kraju slikar (fra?) Stjepan Dragojlović

U Jelaškama je 1563. godine rođen fra Matija Divković (1563 - 1631).

Najstarije podatke o bosanskim rudnicima u tursko doba našao je R. Muderizović Kutubhani u sidžilima sarajevskog suda koji se čuvaju u Gazi-Husrefbegovoj džamiji. Tako je u sidžil iz 959. godine (1551) unijet jedan ugovor u kom se pominje neki novi rudnik imenom Borovica, a u području sarajevskog suda.

Podaci iz 1551. godine govore da su šume oko Blaže - Okruglice i Brgula pripadale majdanima u Borovici. Šumu su sjekli okolni seljaci i na pogodnim mjestima - upinama, kadili ćumur. Taj posao je radio radnik specijalista "žegar", a kiridžije su u krošnjama prevozili ćumur do majdana. Sječa šume bila je potpuno besplatna, a za kađenje uglja plaćala se desetina, tj. svaki deseti tovar davao se kadiji. Najviše se sjekla hrastovina, a zatim bukva i lijeska. Na pošumljavanje se nije mislilo, a seljak je bio sretan da blizu kuće dobije nešto krčevine.

Prvi poznati pisani spomen sela Ravne je iz Popisa bosanske vojske pred bitku na Mohaču 1526. koji se čuva u arhivu Topkapi muzeja u Istambulu. U njemu se u popisu Timara spominje selo Ravne u nahiji Visoko kao timar Ferhad-bega.

Selo Striježevo spominje se u vakufani iz 1516. godine i vjerovatno se nalazilo na mjestu poznatom kao staro Striježevo. Od prvobitnog sela ostalo je samo greblje - mezaristan, koje je poznato pod nazivom Hamzino greblje.

Selo Mijakovići (Mijokovići) spominje se 1516. godine kao timar dizdara Jusuf-age.

Crkveno zvono za varešku crkvu iz dubičke bitke donio na dar neki od „Turaka“

Sagrađena prva džamija u Varešu.

U popisu Bosanskog Sandžaka iz 1489. godine opisano je naselje Kralupi kao odvojeno mjesto od Vareša - područje današnjeg Vareš Majdana.

Prvi za sada poznati pisani zapis o Varešu je Timarsko - spahijski defter Bosne, zvani mukata. Defter koji se čuva u Istambulu datiran je na 26.1.1468. godine, a sačinio ga je pisar Ahmed, po naredbi emina Ajas-bega.

Također, 26.1.1468. godine u turskom defteru prvi put se spominje i naselje Daštansko, kao rudnik srebra.

sultan Mehmed II. el-Fatih uništava bosansku državu osvojenjem i razrušenjem Bobovca.

Bobovac se izričito naziva "stonim mistom" samo jedanput (1451). Kao stolna mjesta vladara u izvornim dokumentima se izričito spominju: Bobovac, Kraljeva Sutjeska, Jajce. Rang stolnog mjesta imalo je i Visoko, iako ga pisani izvori nikada tako ne zovu. Kronološki okvir u kome se Bobovac pojavljuje kao stolno mjesto je nešto duži od jednog stoljeća (1350. - 1463. g).

Okolina Vareša bila je nastanjena i u vrijeme Ilira i Rimljana. U XV. stoljeću spominje se naselje Duboštica u vareškoj okolini. U jednom dubrovačkom spomeniku kaže se da je Duboštica bila središte rudarskog kraja Vareša i Olova.

Nećak i nasljednik Stjepana II Kotromanića, ban i kralj Tvrtko I često je boravio u Bobovcu gdje je 9.2.1375. godine izdao povelju kojom Dubrovčane "oslobađa od svake carine".

Iz kronologije izgradnje grobne kapele na Bobovcu, jasno se da zaključiti da ju je podigao Stjepan II Kotromanić 1356. godine.

Ban Stjepan zajedno sa svojim bratom, knezom Vladislavom, izdaje dokument na Saboru u Moštru između 1326. i 1327.g. u vezi sa izgradnjom nove prijestolnice na Bobovcu i banskih dvora u Sutjesci. Dakle četrdesetih godina XIV. stoljeća, počelo je podizanje banskih svora u Sutjesci i Bobovcu.