Vareški Vremeplov

Krajem mjeseca avgusta otvorena je Štamparija, kao uslužna djelatnost u Varešu, a poslovala je u sastavu Radničkog univerziteta "Branko Jelić" Vareš.

Početkom juna mjeseca 1970. godine Vareš i stari grad Bobovac posjetio je nobelovac Ivo Andrić, u pratnji Todoljuba Čolakovića - Roćka. Istakavši da je Bobovac jedan od najvažnijih kulturno-historijskih spomenika stare Bosne, književnik Andrić se posebno interesovao za cjelokupnu kulturno-historijsku baštinu Vareša i okoline. Ulazeći u prostor Bobovca u pratnji tadašnjeg predsjednika SO Vareš Marka Grabovca i potpredsjednika Osmana Zubače, oduševljen prekrasnim krajolikom, Ivo Andrić je uzviknuo: "Pa se maših Bosne brdovite..."

U osnovnim školama na području općine Vareš 1970. godine bilo je 4490 učenika, a 5 godina kasnije nešto manje - 4095.

U januaru mjesecu 1970. godine osnovan je Klub liječenih alkoholičara u Varešu, popularni "Al" klub. Kao jedna od najmasovnijih institucija, ova organizacija je u startu okupila 131 člana. U sastavu kluba djelovala je komisija za primarnu i tercijalnu prevenciju i grupa terapeuta. Klub se razvio i djelovao u gotovo svakom vareškom seoskom centru, a u Borovici je bilo odjeljenje od 39 članova. "Al" klub je mnoge članove potpuno izliječio, a u apstinenciji je najčešće učestvovala cijela porodica. Treba istaći da je u startu "Al" klubom predsjedavao Josip Tokmačić, koji je ovu organizaciju doveo na nivo međunarodnog ugleda.

Nakon gostovanja u Parizu, u Varešu su 21. septembra 1966. godine u Radničkom domu nastupili Stevo Teodosijevski s kompletnim ansamblom, na čelu s izuzetnom vokalnom interpretatorkom Esmom Redžepovom. Bio je to uistinu jedan nezaboravan kulturni događaj.

Krajem maja mjeseca 1965. godine Vareš i okolinu zahvatilo je veliko nevrijeme. Kiša je bez prestanka padala šest dana, pa je usljed bujica, pričinjena šteta od oko 1.150.000.000 dinara. Posebno su stradala područja Vareš Majdana, Pajtov Hana, Dabravina, Potoka, Duboštice i Borovice.

Opća biblioteka Vareš osnovana je 4.1.1958. godine odlukom tadašnjeg načelnika općine Ivice Džoje i Narodne skupštine i u to vrijeme se zvala Narodna biblioteka.

U Varešu je rođen Goran Ipe Ivandić, poznati rock bubnjar i član čuvene rock grupe "Bijelo dugme". Kao dječak preselio je u Sarajevo. Pohađao je časove violine dok je bio učenik osnovne škole. Nakon toga se odlučio za bubnjeve. U Sarajevu je uskoro postao poznat po svojim bubnjarskim sposobnostima. Prvi bend u kojemu je svirao kao bubnjar zvao se "Rock". Godine 1973. za njega je čuo Goran Bregović i pozvao ga da svira u tada čuvenoj grupi "Bijelo dugme". Naredne godine proveo je u toj grupi i stekao ogromnu slavu. Odlaskom Bregovića na odsluženje vojnog roka, 1978.godine, Goran Ipe Ivandić zajedno sa lazom Ristovskim napušta sastav "Bijelo dugme" i pokreće vlastiti projekat pod nazivom "Stižemo". Te iste godine, Ipe je neočekivano uhvaćen u posjedovanju određene količine hašiša, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Poslije dvije godina biva pomilovan i vraća se na mjesto bubnjara u "Bijelo dugme" te ostaje njegovim članom sve do raspada 1989.godine. Nejasno je gdje je živio nakon početka rata. Mnogi tvrde da je to bio Beograd, dok Željko Bebek tvrdi da je to bio Beč.

Život je okončao padom s šestog sprata beogradskog hotela "Metropol". Nikad nije u potpunosti razjašnjeno da li je to bio nesretni slučaj, samoubojstvo ili pak ubojstvo. 

Sa prvim danima proljeća 1937. godine, počela je izgradnja Radničkog doma. Prema formi Ugovora - "Dom će biti zajedničko vlasništvo "Jedinstva" i Sindikalne podružnice metalskih i rudarskih radnika u Varešu". Kamen temeljac položen je 23.7.1937. godine. Projekat je izradio Rajnhard Holman, viši građevinski tehničar, a supotpisnik projekta bio je ing. Zlatko - Pop Alamur, arhitekt iz Sarajeva. Izvođač radova bio je Mijo Andrić - Janjušić, predsjednik "Jedinstva" Žuljić Vinko, predsjednik sindikalne podružnice Bogeljić Vlado, a predsjednik Odbora za izgradnju doma Andrić Filip.

Među sonivačima se pominju: Mato MIjatović, Franko Slovenac, Mato Turbić, Jozo i Luka Tokmačić, Mujo Parić, Vilim i Tomo Knih,...

Otvorena sajdžinica poznate vareške obitelji i radila sve to 1993. godine.

Oko 1000 radnika u aprilu 1909. godine stupilo je u štrajk, zahtijevajući poboljšanje uslova rada.

U oktobru mjesecu Okružni sud donosi presudu o kažnjavanju 13 vareških radnika zatvorom od 1 do 3 mjeseca, zbog učešća u Generalnom štrajku u Varešu. Te 1906. godine u Željezari Vareš bilo je zaposleno 960 radnika.

U Vareš stiglo 120 drvosječa i ugljara iz Zvijezde postavljajući zahtjeve za povećanje plata (K. Isović, Generalni štrajk, knjiga 1.). Isti autor navodi da u šumskom području Zvijezda kod Vareša ima zaposlenih 168 domaćih i 21 strani radnik.

U Varešu, u mjesnoj zajednici Striježevo, u zaseoku Brda, rođen pisac Novak Simić. Školovao se u Sarajevu i Zagrebu gde je završio ekonomski fakultet i gdje je živio sve do svoje smrti. Bio je urednik izdavačkog preduzeća „Zora“ i glavni i odgovorni urednik časopisa „Republika“. Bio je i dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

-

-

U Varešu je 1894. godine održana prva proslava 1. maja u Bosni i Hercegovini.

1893. godine sagrađena je pravoslavna crkva u Varešu.

Gradnja uskotračne pruge Podlugovi - Vareš počela je 1893, a prvi vlak je stigao u Vareš 7.11.1895. godine.

Rudnik željezne rude kao državno preduzeće formiran je u Varešu 1886. godine, da bi sa izgradnjom visoke peći i livnice (1891.) nastala radna organizacija Rudnik i Željezara Vareš.

1880. zabranjeno pokapanje pokojnika na groblju Obor uz staru crkvu u Varešu.

Vareš dobio poštu, telegraf i telefon.

U vareškom kraju je s 400 naoružanih ljudi pružen snažan otpor austrougarskoj okupaciji, u Sarajevu je ubijen Muhamed efendija Hadžijamaković za koga Kreševljaković kaže da je šezdesetih godina XIX. stoljeća bio vareški imam.

Vareš ima 32 majdana (26 na Stavnji, 6 na potoku Varešcu), Borovica 3, Duboštica 2, Vijaka 5 i Oćevija 6.

1877. u Varešu je vareški župnik, pod pokroviteljstvom biskupa fra Paškala Vujičića, osnovao antialkoholičarsko društvo „Trizmeno društvo“ koje je u godinu dana postojanja imalo 226 članova (usp. g. 1860.)

1875. rođen u Varešu Mijo Žuljić, autor značajnih etnografskih i historiografsko-publicističkih tekstova iz povijesti vareškog kraja (umro u Sarajevu 1956.)

Izgrađen kolski put Vareš – Pogar – Duboštica

1872. upamćena je kao veoma sušna godina

Vareš dobio javnu rasvjetu s fenjerima

Iz više izvora se pominje da je prva banka u Bosni, pa i šire - na Balkanu, formirana u Varešu 1870. godine. O tome fra Lujo Zloušić, ugledni fratar iz Vareša, piše: "godine 1870. ustanovi se Kasa Društvena, koja je davala novac na posudbu sa 1,5% mjesečne kamate (18% godišnje), što je veoma visoka kamatna stopa. Vareška banka je radila do 1897. godine, odnosno, do pojave modernih banaka. Za vrijeme dok je radila, dato je 60 zajmova u iznosima od nekoliko stotina do dvije hiljade groša..."

Vinko Mikolji svjedoči da je osnovano „Trizmeno društvo“ (raspalo se 1891.)

Započela gradnja nove vareške crkve (dovršena 1856.)

U Varešu je, uz Župni ured još od 1836. godine postojala katolička osnovna škola. U njoj su fratri poučavali djecu vjeri, čitanju, pisanju i računanju. S obizirom da je prva ovakva škola formirana u Tolisi 1823., škola u Varešu bila je druga u Bosni.

U Varešu je 12.2.1836. rođen Marijan Gavran. Od dvadesete do sedamdesete godine života radio je u majdanu.

"Kad sam u srpnju 1933. godine s njim razgovarao, pričao mi je da mu se često pričini i danas kako radi na grnu. Veliki je štovatelj Omer-paše Latasa, jer je ovaj donio u Bosnu ravnopravnost. Rado citira pjesmu 'Slavodobitnica Omer-paše', što su je spjevali Jukić i Martić. On kaže da je u Varešu nestalo rada onim časom kad su svi radnici počeli ulaziti na jedna vrata, tj. kada je otvorena Željezara."

Nije se nikada postigao jedinstven naziv za osnovnu školu. U raznim mjestima škole su se nazivale različito. Najstariji naziv "Skula" pominje se u prvoj školi u Varešu. To je, ustvari, bio analfabetski tečaj, a za njegov rad navodi se godina 1809. Kasnije se susreću nazivi: normalka, općinska škola, elementarna škola, narodna učionica, narodno učilište, pučka učionica...

Prvi put se spominju Tirići i Zukići - dvije mahale u Varešu.

Stara vareška crkva, kako se danas zove, jedina je kamena katolička crkva u Bosni građena prije XIX stoljeća, koja se kao samostalna zgrada očuvala do našeg vremena. Rađena je od tesanog kamena 1716. godine na temeljima ranije crkve koja je nastala početkom 16. stoljeća, a izgorjela je oko 1700. godine.

Sultan Ahmed III svojim fermanom dozvolio je da se u Kreševu, Fojnici i Varešu načini crkva. Tako je sagrađen sadašnji postojeći objekat stare crkve u Varešu, koji je 1819. godine temeljito obnovljen.

Jedan od požara koji je gotovo do temelja uništio Vareš.

Među velike požare, koji su satirali Vareš, spada i onaj koji izbi 22. listopada 1697. g.

Toga dana požar je uništio svu čaršiju, džemat turski, u Stojkovićima sve kuće, majdan pokraj crkve, ali je ostala pošteđena mala crkva.

U Varešu se nalaze najstarije matice rođenih u Bosni i Hercegovini iz 1643. godine.

Vareš se po dolasku Turaka u Bosnu razvio u veliko rudarsko naselje i već 1640. godine u Varešu i okolici ima 40 majdana - kovačnica na vodeni pogon. Turskoj vojsci trebalo je mnogo željeza, zbog čega je Vareš bio oslobođen davanja "danka u krvi". To je omogućilo prenošenje zanata "sa oca na sina", veliki ekonomski prosperitet i relativno visoki kulturni stupanj. Prve osnovne škole u Bosni započele su u Varešu. U Varešu je osnovana i prva banka na Balkanu koja je nosila naziv "Kasa društvena", kovačko-rudarski esnaf i niz kulturnih društava.

fra Pavao iz Rovinja, kao vizitator u Bosni, bilježi da u Varešu postoji 40 majdana na vodeni pogon.

Crkveno zvono za varešku crkvu iz dubičke bitke donio na dar neki od „Turaka“

Sagrađena prva džamija u Varešu.

Prvi za sada poznati pisani zapis o Varešu je Timarsko - spahijski defter Bosne, zvani mukata. Defter koji se čuva u Istambulu datiran je na 26.1.1468. godine, a sačinio ga je pisar Ahmed, po naredbi emina Ajas-bega.

Također, 26.1.1468. godine u turskom defteru prvi put se spominje i naselje Daštansko, kao rudnik srebra.