Krajem mjeseca avgusta otvorena je Štamparija, kao uslužna djelatnost u Varešu, a poslovala je u sastavu Radničkog univerziteta "Branko Jelić" Vareš.

U osnovnim školama na području općine Vareš 1970. godine bilo je 4490 učenika, a 5 godina kasnije nešto manje - 4095.

U januaru mjesecu 1970. godine osnovan je Klub liječenih alkoholičara u Varešu, popularni "Al" klub. Kao jedna od najmasovnijih institucija, ova organizacija je u startu okupila 131 člana. U sastavu kluba djelovala je komisija za primarnu i tercijalnu prevenciju i grupa terapeuta. Klub se razvio i djelovao u gotovo svakom vareškom seoskom centru, a u Borovici je bilo odjeljenje od 39 članova. "Al" klub je mnoge članove potpuno izliječio, a u apstinenciji je najčešće učestvovala cijela porodica. Treba istaći da je u startu "Al" klubom predsjedavao Josip Tokmačić, koji je ovu organizaciju doveo na nivo međunarodnog ugleda.

Krajem maja mjeseca 1965. godine Vareš i okolinu zahvatilo je veliko nevrijeme. Kiša je bez prestanka padala šest dana, pa je usljed bujica, pričinjena šteta od oko 1.150.000.000 dinara. Posebno su stradala područja Vareš Majdana, Pajtov Hana, Dabravina, Potoka, Duboštice i Borovice.

Opća biblioteka Vareš osnovana je 4.1.1958. godine odlukom tadašnjeg načelnika općine Ivice Džoje i Narodne skupštine i u to vrijeme se zvala Narodna biblioteka.

Radnici u Tribiji obustavili su rad na izgradnji željezničke pruge, jer preko mjesec dana nisu dobili zaradu.

Među sonivačima se pominju: Mato MIjatović, Franko Slovenac, Mato Turbić, Jozo i Luka Tokmačić, Mujo Parić, Vilim i Tomo Knih,...

Otvorena sajdžinica poznate vareške obitelji i radila sve to 1993. godine.

Oko 1000 radnika u aprilu 1909. godine stupilo je u štrajk, zahtijevajući poboljšanje uslova rada.

Vareš Majdan (većim dijelom) dobiva električnu rasvjetu.

U oktobru mjesecu Okružni sud donosi presudu o kažnjavanju 13 vareških radnika zatvorom od 1 do 3 mjeseca, zbog učešća u Generalnom štrajku u Varešu. Te 1906. godine u Željezari Vareš bilo je zaposleno 960 radnika.

U Vareš stiglo 120 drvosječa i ugljara iz Zvijezde postavljajući zahtjeve za povećanje plata (K. Isović, Generalni štrajk, knjiga 1.). Isti autor navodi da u šumskom području Zvijezda kod Vareša ima zaposlenih 168 domaćih i 21 strani radnik.

-

-

U Varešu je 1894. godine održana prva proslava 1. maja u Bosni i Hercegovini.

Rudnik željezne rude kao državno preduzeće formiran je u Varešu 1886. godine, da bi sa izgradnjom visoke peći i livnice (1891.) nastala radna organizacija Rudnik i Željezara Vareš.

Luca Pendić, iz Duboštice, rođena 1876., koja je svoj dugovječni život provela na Rudeljku, nedaleko od škole u Duboštici, rodila je petnaestero djece - osam sinova i sedam kćeri. I to nije sve, baba Luca je imala 47 unučadi i 205 praunučadi. Umrla je u januaru 1968. godine u 92. godini života.

Iz više izvora se pominje da je prva banka u Bosni, pa i šire - na Balkanu, formirana u Varešu 1870. godine. O tome fra Lujo Zloušić, ugledni fratar iz Vareša, piše: "godine 1870. ustanovi se Kasa Društvena, koja je davala novac na posudbu sa 1,5% mjesečne kamate (18% godišnje), što je veoma visoka kamatna stopa. Vareška banka je radila do 1897. godine, odnosno, do pojave modernih banaka. Za vrijeme dok je radila, dato je 60 zajmova u iznosima od nekoliko stotina do dvije hiljade groša..."

U Varešu je, uz Župni ured još od 1836. godine postojala katolička osnovna škola. U njoj su fratri poučavali djecu vjeri, čitanju, pisanju i računanju. S obizirom da je prva ovakva škola formirana u Tolisi 1823., škola u Varešu bila je druga u Bosni.

Pred sarajevskim kadijom parničili su se efendija i derviš Salihbeg sa Pavom, Jozom i Matom iz Vijake zbog alata u oborenoj kovačnici u Vijaci. Sud je presudio alat spomenutim kršćanima. U presudi, koja je ovom zgodom izdana, vrijedno je spomenuti, da se kovačnica zove samokov. Turski dokumenti nazivaju i vareške kovačnice istim imenom - Ma'deni samokov.

Nije se nikada postigao jedinstven naziv za osnovnu školu. U raznim mjestima škole su se nazivale različito. Najstariji naziv "Skula" pominje se u prvoj školi u Varešu. To je, ustvari, bio analfabetski tečaj, a za njegov rad navodi se godina 1809. Kasnije se susreću nazivi: normalka, općinska škola, elementarna škola, narodna učionica, narodno učilište, pučka učionica...

Prvi put se spominju Tirići i Zukići - dvije mahale u Varešu.

Sultan Ahmed III svojim fermanom dozvolio je da se u Kreševu, Fojnici i Varešu načini crkva. Tako je sagrađen sadašnji postojeći objekat stare crkve u Varešu, koji je 1819. godine temeljito obnovljen.

Jedan od požara koji je gotovo do temelja uništio Vareš.

Među velike požare, koji su satirali Vareš, spada i onaj koji izbi 22. listopada 1697. g.

Toga dana požar je uništio svu čaršiju, džemat turski, u Stojkovićima sve kuće, majdan pokraj crkve, ali je ostala pošteđena mala crkva.

Kao kovačko i rudarsko naselje Vijaka se prvi put spominje 14.5.1686. godine. Vijaka je tada bila dio općine Kamensko u kotaru Kladanj. Tadašnji Vijačani doseljenici su iz Dalmacije. Život Vijačana počiva uglavnom na tradiciji po narodnoj "Pleti kotac ko i otac". Stoga su oni najprije rudari i kovači, zatim drvosječe, a domaćice su vrijedne tkalje ćilima i sukana i maštovitih vezova. Čistoća je odlika ovoga kraja. Gostoprimstvo na visini i bez pogovora. Ljubomorni su na svoje običaje i junaštva. Uvijek su imali u svojoj sredini ljude koji su odskakali umom i snagom od ostalih. Njihov predstavnik u sukobima sa susjedima iz Magulice bio je Poljko. Do danas je ostala izreka "Pade Poljko, pade i Vijaka". Vijaka gaji lirske pjesme i kola. Jedino u Vijaci vidjet ćete izvorne melodije i igre, a posebno se ističe "Žuta žaba".

U Varešu se nalaze najstarije matice rođenih u Bosni i Hercegovini iz 1643. godine.

Vareš se po dolasku Turaka u Bosnu razvio u veliko rudarsko naselje i već 1640. godine u Varešu i okolici ima 40 majdana - kovačnica na vodeni pogon. Turskoj vojsci trebalo je mnogo željeza, zbog čega je Vareš bio oslobođen davanja "danka u krvi". To je omogućilo prenošenje zanata "sa oca na sina", veliki ekonomski prosperitet i relativno visoki kulturni stupanj. Prve osnovne škole u Bosni započele su u Varešu. U Varešu je osnovana i prva banka na Balkanu koja je nosila naziv "Kasa društvena", kovačko-rudarski esnaf i niz kulturnih društava.

Brgule prvi put u domaćoj historiografiji susrećemo 1631. godine, kad provincijalom Bosne Srebrene postaje fra Martin Brguljanin.

Prve tiskane knjige u Bosni su Nauk Krstjanski (1611.) i Besjede (1616.), djela fra Matije Divkovića, pisana lijepim i čistim narodnim jezikom, sa dušebrižničkim pristupom bosanskom vjerniku.

Najstarije podatke o bosanskim rudnicima u tursko doba našao je R. Muderizović Kutubhani u sidžilima sarajevskog suda koji se čuvaju u Gazi-Husrefbegovoj džamiji. Tako je u sidžil iz 959. godine (1551) unijet jedan ugovor u kom se pominje neki novi rudnik imenom Borovica, a u području sarajevskog suda.

Podaci iz 1551. godine govore da su šume oko Blaže - Okruglice i Brgula pripadale majdanima u Borovici. Šumu su sjekli okolni seljaci i na pogodnim mjestima - upinama, kadili ćumur. Taj posao je radio radnik specijalista "žegar", a kiridžije su u krošnjama prevozili ćumur do majdana. Sječa šume bila je potpuno besplatna, a za kađenje uglja plaćala se desetina, tj. svaki deseti tovar davao se kadiji. Najviše se sjekla hrastovina, a zatim bukva i lijeska. Na pošumljavanje se nije mislilo, a seljak je bio sretan da blizu kuće dobije nešto krčevine.

Prvi poznati pisani spomen sela Ravne je iz Popisa bosanske vojske pred bitku na Mohaču 1526. koji se čuva u arhivu Topkapi muzeja u Istambulu. U njemu se u popisu Timara spominje selo Ravne u nahiji Visoko kao timar Ferhad-bega.

Selo Striježevo spominje se u vakufani iz 1516. godine i vjerovatno se nalazilo na mjestu poznatom kao staro Striježevo. Od prvobitnog sela ostalo je samo greblje - mezaristan, koje je poznato pod nazivom Hamzino greblje.

Selo Mijakovići (Mijokovići) spominje se 1516. godine kao timar dizdara Jusuf-age.

U popisu Bosanskog Sandžaka iz 1489. godine opisano je naselje Kralupi kao odvojeno mjesto od Vareša - područje današnjeg Vareš Majdana.

Prvi za sada poznati pisani zapis o Varešu je Timarsko - spahijski defter Bosne, zvani mukata. Defter koji se čuva u Istambulu datiran je na 26.1.1468. godine, a sačinio ga je pisar Ahmed, po naredbi emina Ajas-bega.

Također, 26.1.1468. godine u turskom defteru prvi put se spominje i naselje Daštansko, kao rudnik srebra.

Bobovac se izričito naziva "stonim mistom" samo jedanput (1451). Kao stolna mjesta vladara u izvornim dokumentima se izričito spominju: Bobovac, Kraljeva Sutjeska, Jajce. Rang stolnog mjesta imalo je i Visoko, iako ga pisani izvori nikada tako ne zovu. Kronološki okvir u kome se Bobovac pojavljuje kao stolno mjesto je nešto duži od jednog stoljeća (1350. - 1463. g).

Okolina Vareša bila je nastanjena i u vrijeme Ilira i Rimljana. U XV. stoljeću spominje se naselje Duboštica u vareškoj okolini. U jednom dubrovačkom spomeniku kaže se da je Duboštica bila središte rudarskog kraja Vareša i Olova.

Nećak i nasljednik Stjepana II Kotromanića, ban i kralj Tvrtko I često je boravio u Bobovcu gdje je 9.2.1375. godine izdao povelju kojom Dubrovčane "oslobađa od svake carine".