Jubileji Vareškog Vremeplova

U Sarajevu je 03.10.1976. godine umro Ivica Matić, pjesnik kamere. Još za svog kratkog života, ponio je epitete jednog od najtalentovanijih sineasta bih kinematografije. Nedopustivo kratki život, proživio je u neprekidnoj želji da pruži oduška svom prebogatom talentu, uvijek s mislima na rodno selo Ivančevo.

Malo znamo o Ivici Matiću "poeti kamere", kako su ga njegovi najbliži prijatelji i kolege iz filmskog svijeta zvali. Kao kompletan autor - snimatelj, reditelj i montažer, ostvario je više desetina amaterskih filmova, uglavnom, u žanru tzv. eksperimentalnog filma. Na TV je radio autorske priloge za dokumentarni program. Nažalost, u 28-oj godini života, smrt je prekinula njegov stvaralački polet. Ostaje vječiti pomen na Ivicu Matića i njegov urođeni i nenadmašni talenat.

Nakon gostovanja u Parizu, u Varešu su 21. septembra 1966. godine u Radničkom domu nastupili Stevo Teodosijevski s kompletnim ansamblom, na čelu s izuzetnom vokalnom interpretatorkom Esmom Redžepovom. Bio je to uistinu jedan nezaboravan kulturni događaj.

U oktobru mjesecu Okružni sud donosi presudu o kažnjavanju 13 vareških radnika zatvorom od 1 do 3 mjeseca, zbog učešća u Generalnom štrajku u Varešu. Te 1906. godine u Željezari Vareš bilo je zaposleno 960 radnika.

U Vareš stiglo 120 drvosječa i ugljara iz Zvijezde postavljajući zahtjeve za povećanje plata (K. Isović, Generalni štrajk, knjiga 1.). Isti autor navodi da u šumskom području Zvijezda kod Vareša ima zaposlenih 168 domaćih i 21 strani radnik.

U Varešu, u mjesnoj zajednici Striježevo, u zaseoku Brda, rođen pisac Novak Simić. Školovao se u Sarajevu i Zagrebu gde je završio ekonomski fakultet i gdje je živio sve do svoje smrti. Bio je urednik izdavačkog preduzeća „Zora“ i glavni i odgovorni urednik časopisa „Republika“. Bio je i dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Rudnik željezne rude kao državno preduzeće formiran je u Varešu 1886. godine, da bi sa izgradnjom visoke peći i livnice (1891.) nastala radna organizacija Rudnik i Željezara Vareš.

Luca Pendić, iz Duboštice, rođena 1876., koja je svoj dugovječni život provela na Rudeljku, nedaleko od škole u Duboštici, rodila je petnaestero djece - osam sinova i sedam kćeri. I to nije sve, baba Luca je imala 47 unučadi i 205 praunučadi. Umrla je u januaru 1968. godine u 92. godini života.

U Varešu je, uz Župni ured još od 1836. godine postojala katolička osnovna škola. U njoj su fratri poučavali djecu vjeri, čitanju, pisanju i računanju. S obizirom da je prva ovakva škola formirana u Tolisi 1823., škola u Varešu bila je druga u Bosni.

U Varešu je 12.2.1836. rođen Marijan Gavran. Od dvadesete do sedamdesete godine života radio je u majdanu.

"Kad sam u srpnju 1933. godine s njim razgovarao, pričao mi je da mu se često pričini i danas kako radi na grnu. Veliki je štovatelj Omer-paše Latasa, jer je ovaj donio u Bosnu ravnopravnost. Rado citira pjesmu 'Slavodobitnica Omer-paše', što su je spjevali Jukić i Martić. On kaže da je u Varešu nestalo rada onim časom kad su svi radnici počeli ulaziti na jedna vrata, tj. kada je otvorena Željezara."

Džamija u Karićima najstarija je drvena džamija u BiH, sagrađena 1716. godine od Sefer paše.

Stara vareška crkva, kako se danas zove, jedina je kamena katolička crkva u Bosni građena prije XIX stoljeća, koja se kao samostalna zgrada očuvala do našeg vremena. Rađena je od tesanog kamena 1716. godine na temeljima ranije crkve koja je nastala početkom 16. stoljeća, a izgorjela je oko 1700. godine.

Sultan Ahmed III svojim fermanom dozvolio je da se u Kreševu, Fojnici i Varešu načini crkva. Tako je sagrađen sadašnji postojeći objekat stare crkve u Varešu, koji je 1819. godine temeljito obnovljen.

Kao kovačko i rudarsko naselje Vijaka se prvi put spominje 14.5.1686. godine. Vijaka je tada bila dio općine Kamensko u kotaru Kladanj. Tadašnji Vijačani doseljenici su iz Dalmacije. Život Vijačana počiva uglavnom na tradiciji po narodnoj "Pleti kotac ko i otac". Stoga su oni najprije rudari i kovači, zatim drvosječe, a domaćice su vrijedne tkalje ćilima i sukana i maštovitih vezova. Čistoća je odlika ovoga kraja. Gostoprimstvo na visini i bez pogovora. Ljubomorni su na svoje običaje i junaštva. Uvijek su imali u svojoj sredini ljude koji su odskakali umom i snagom od ostalih. Njihov predstavnik u sukobima sa susjedima iz Magulice bio je Poljko. Do danas je ostala izreka "Pade Poljko, pade i Vijaka". Vijaka gaji lirske pjesme i kola. Jedino u Vijaci vidjet ćete izvorne melodije i igre, a posebno se ističe "Žuta žaba".

Prvi poznati pisani spomen sela Ravne je iz Popisa bosanske vojske pred bitku na Mohaču 1526. koji se čuva u arhivu Topkapi muzeja u Istambulu. U njemu se u popisu Timara spominje selo Ravne u nahiji Visoko kao timar Ferhad-bega.

Selo Striježevo spominje se u vakufani iz 1516. godine i vjerovatno se nalazilo na mjestu poznatom kao staro Striježevo. Od prvobitnog sela ostalo je samo greblje - mezaristan, koje je poznato pod nazivom Hamzino greblje.

Selo Mijakovići (Mijokovići) spominje se 1516. godine kao timar dizdara Jusuf-age.

Iz kronologije izgradnje grobne kapele na Bobovcu, jasno se da zaključiti da ju je podigao Stjepan II Kotromanić 1356. godine.