Jubileji Vareškog Vremeplova

U Sarajevu je 03.10.1976. godine umro Ivica Matić, pjesnik kamere. Još za svog kratkog života, ponio je epitete jednog od najtalentovanijih sineasta bih kinematografije. Nedopustivo kratki život, proživio je u neprekidnoj želji da pruži oduška svom prebogatom talentu, uvijek s mislima na rodno selo Ivančevo.

Malo znamo o Ivici Matiću "poeti kamere", kako su ga njegovi najbliži prijatelji i kolege iz filmskog svijeta zvali. Kao kompletan autor - snimatelj, reditelj i montažer, ostvario je više desetina amaterskih filmova, uglavnom, u žanru tzv. eksperimentalnog filma. Na TV je radio autorske priloge za dokumentarni program. Nažalost, u 28-oj godini života, smrt je prekinula njegov stvaralački polet. Ostaje vječiti pomen na Ivicu Matića i njegov urođeni i nenadmašni talenat.

Nakon gostovanja u Parizu, u Varešu su 21. septembra 1966. godine u Radničkom domu nastupili Stevo Teodosijevski s kompletnim ansamblom, na čelu s izuzetnom vokalnom interpretatorkom Esmom Redžepovom. Bio je to uistinu jedan nezaboravan kulturni događaj.

U oktobru mjesecu Okružni sud donosi presudu o kažnjavanju 13 vareških radnika zatvorom od 1 do 3 mjeseca, zbog učešća u Generalnom štrajku u Varešu. Te 1906. godine u Željezari Vareš bilo je zaposleno 960 radnika.

U Vareš stiglo 120 drvosječa i ugljara iz Zvijezde postavljajući zahtjeve za povećanje plata (K. Isović, Generalni štrajk, knjiga 1.). Isti autor navodi da u šumskom području Zvijezda kod Vareša ima zaposlenih 168 domaćih i 21 strani radnik.

U Varešu, u mjesnoj zajednici Striježevo, u zaseoku Brda, rođen pisac Novak Simić. Školovao se u Sarajevu i Zagrebu gde je završio ekonomski fakultet i gdje je živio sve do svoje smrti. Bio je urednik izdavačkog preduzeća „Zora“ i glavni i odgovorni urednik časopisa „Republika“. Bio je i dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Rudnik željezne rude kao državno preduzeće formiran je u Varešu 1886. godine, da bi sa izgradnjom visoke peći i livnice (1891.) nastala radna organizacija Rudnik i Željezara Vareš.

Luca Pendić, iz Duboštice, rođena 1876., koja je svoj dugovječni život provela na Rudeljku, nedaleko od škole u Duboštici, rodila je petnaestero djece - osam sinova i sedam kćeri. I to nije sve, baba Luca je imala 47 unučadi i 205 praunučadi. Umrla je u januaru 1968. godine u 92. godini života.

U Varešu je, uz Župni ured još od 1836. godine postojala katolička osnovna škola. U njoj su fratri poučavali djecu vjeri, čitanju, pisanju i računanju. S obizirom da je prva ovakva škola formirana u Tolisi 1823., škola u Varešu bila je druga u Bosni.

U Varešu je 12.2.1836. rođen Marijan Gavran. Od dvadesete do sedamdesete godine života radio je u majdanu.

"Kad sam u srpnju 1933. godine s njim razgovarao, pričao mi je da mu se često pričini i danas kako radi na grnu. Veliki je štovatelj Omer-paše Latasa, jer je ovaj donio u Bosnu ravnopravnost. Rado citira pjesmu 'Slavodobitnica Omer-paše', što su je spjevali Jukić i Martić. On kaže da je u Varešu nestalo rada onim časom kad su svi radnici počeli ulaziti na jedna vrata, tj. kada je otvorena Željezara."

Kao kovačko i rudarsko naselje Vijaka se prvi put spominje 14.5.1686. godine. Vijaka je tada bila dio općine Kamensko u kotaru Kladanj. Tadašnji Vijačani doseljenici su iz Dalmacije. Život Vijačana počiva uglavnom na tradiciji po narodnoj "Pleti kotac ko i otac". Stoga su oni najprije rudari i kovači, zatim drvosječe, a domaćice su vrijedne tkalje ćilima i sukana i maštovitih vezova. Čistoća je odlika ovoga kraja. Gostoprimstvo na visini i bez pogovora. Ljubomorni su na svoje običaje i junaštva. Uvijek su imali u svojoj sredini ljude koji su odskakali umom i snagom od ostalih. Njihov predstavnik u sukobima sa susjedima iz Magulice bio je Poljko. Do danas je ostala izreka "Pade Poljko, pade i Vijaka". Vijaka gaji lirske pjesme i kola. Jedino u Vijaci vidjet ćete izvorne melodije i igre, a posebno se ističe "Žuta žaba".

U Jelaškama je rođena i Magdalena Pereš-Vuksanović, alias Franica Slavonka.

Još za njena života, Severano je napisao njen životopis i naziva ju “bosanskom Ivanom Orleanskom”. Dr. L. Jelić iz Zadra, napisao je njenu biografiju 1904. godine pod nazivom “Gragja za životopis Magdalene Pereš-Vuksanović, poznate pod imenom Franice Slavonke”. Hrvatski književnik Velimir Deželić Stariji napisao je roman o njoj pod nazivom “Mandaljena pobjednica”, 1926.

Preminula je 31. prosinca 1670. Sahranjena je u crkvi sv. Dominika i Siksta u Rimu.

Prvi poznati pisani spomen sela Ravne je iz Popisa bosanske vojske pred bitku na Mohaču 1526. koji se čuva u arhivu Topkapi muzeja u Istambulu. U njemu se u popisu Timara spominje selo Ravne u nahiji Visoko kao timar Ferhad-bega.

Selo Striježevo spominje se u vakufani iz 1516. godine i vjerovatno se nalazilo na mjestu poznatom kao staro Striježevo. Od prvobitnog sela ostalo je samo greblje - mezaristan, koje je poznato pod nazivom Hamzino greblje.

Selo Mijakovići (Mijokovići) spominje se 1516. godine kao timar dizdara Jusuf-age.

Iz kronologije izgradnje grobne kapele na Bobovcu, jasno se da zaključiti da ju je podigao Stjepan II Kotromanić 1356. godine.