Nekako nam s januarom krenu i  uspomene na neka ranija druženja u vezi s dočekom Nove godine. Većina nas nosi u srcu lijepe uspomene na tu svečarsku atmosferu, koja je ispunjavala prostor gdje se slavio doček. Mnogi smo imali priliku vidjeti po prvi put ozarena lica, nekih osoba koja inače nismo navikli takvim susretati. Pa smo bili nemalo iznenađeni tom promjenom, zaključivši u sebi da nam taj osmjeh nekako ljepše stoji, nego li je to onaj kiselkasti izraz na licu. Prelistavajući jutros ono čime bih se mogla oglasiti za dobrojutarnji pozdrav i izraziti radost što smo živi, zdravi, radno sposobni, evo, naiđoh na kratki osvrt urednika našeg "Kolektiva" iz nekih tamo šezdesetih, koji je bio u prilici da nešto kaže o novogodišnjem dočeku u jednoj od vareških mjesnih zajednica. Upoređujući opis dočeka Nove godine sa današnjim, pogotovo ovim što je netom bio, ne mogu da ne primijetim koliko smo izgubili na našoj neposrednosti i tom nekakvom bliskom kontaktu, bez kojeg i nema prave emocije. A, šta je čovjek ako je lišen emocija - onih koje pruža i onih koje prihvata?! Jednim dijelom svog bića je posve sigurno gubitnik. Nažalost! Zato, budimo jedni drugima tu, blizu, ako nas budu trebali ili mi njih - neka nas ima.

Uz Božićnu čestitku svim pravoslavnim vjernicima:

MIR BOŽJI, HRISTOS SE RODI

(Izvor ilustracija: Preuzeto iz¸¸Naš kolektiv“, br.57, God.VIII od 25.I 1963., str.12)